Analiza sebe

Ja više nisam centar i u centru. Sam sam za to kriv. Nisam kriv što bježim od sebe jer se to događa samo od sebe, nego zato što se ne pokušavam vratiti. Okolne i izvanjske stvari se uvijek nametnu kao bitnije, pa kad se interes za jednu istroši dolazi druga i tako, a taj interes je nekako falši. Ali nema povratka sebi i to je ono što ne valja. Neka saznanja koja sam stekao o sebi i o ljudima su mi sada prije teret i to ne zato što su teret sama po sebi, nego zato što ih ja koristim da mudrujem sam sa sobom dok ostajem u ovoj istoj poziciji. Ona mi postaju oruđe u opiranju unutarnjoj promjeni. Jer kao to je spika ja sam sve shvatio pa ne trebam više ništa poduzimati, nikakve napore. i kad me neko sluša stvarno dobro razumim i dosta toga znam o ljudima i međuljudskim odnosima. Ali iza toga se ne krije život koji motivira i tjera naprijed nego bolest, potištenost, depresija na nesvjesnoj razini koja me natapa.

Moje stanje

Ružno je što to kažem i možda izazivam vraga, ali bilo bi bolje da mi je gore. Kad bi bilo gore, možda bi me nešto natjeralo da se istrgnem iz ovog šugavog stanja u kojem sam već godinama. Stabilizirao sam se u inhibiranom stanju, nemam direktnog kontakta sa svijetom, svijet je obavijen velom i ja u njemu ne mogu dohvatiti ništa direktno. Povukao sam se od ljudi i nemam više potrebu za njima, a što je najgore to me više i ne brine. Ne mogu direktno osjetiti i živjeti život nego živim neku zamjenu. Sve moje akcije, želje i postignuća su izmješana u kaši sa depresijom koja je u meni godinama. Na misaonoj osnovi znam sve, djelujem vrlo racionalno, razumijem odnose među ljudima, čak mogu i drugima pomoći savjetom, a sebi sam nesposoban da pomognem. Život prolazi, ljudi pored mene žive, rađaju se, umiru, žene se, rastaju, sele se, pa se vraćaju, mjenjaju, mjenjaju, stalno se nešto mjenja, nešto se događa, a ja ostajem zabetoniran uvijek na istom mjestu. Očekujem čudo, a čuda se ne dešavaju.

Priča o Hokusaiju

Od svoje šeste godine imao sam maniju da crtam oblik stvari. Do vremena kad mi je bilo pedeset godina objavio sam neizmjeran broj crteža, ali sve sto sam proizveo prije dobi od sedamdesete nije vrijedno da se uzme u obzir. U sedamdesettrećoj godini saznao sam nesto o stvarnoj strukturi prirode, o životinjama, biljkama, ribama i kukcima. Prema tome, kad budem imao osamdeset godina, učinit ću daljnji napredak, u devedesetoj proniknut ću u misterij stvari, u stotoj ću sigurno dostici čudestan stupanj razvoja, a kad budem star sto i deset godina, ma sta učinio, bilo to samo točka ili linija bit ce to život.
Napisao u dobi od sedamdeset i pet, ja, nekad Hokusai, danas Gvakio Rojin, star čovjek lud za slikanjem.

O depresiji

Istresi se, povjeri se, reci sve što te muči.

Bori se, što te ne ubije, to te ojača.

Te stvari vrijede za ljude koji nemaju duševnih tegoba. Mnogi misle da je razlika između tuge i depresije samo u intenzitetu, ali to nije točno. Njih dvije nemaju ama baš ništa zajedničko. Kad je čovjek tužan on ne gubi sebe, teško mu je, plače, ali ostaje ja. Kada je čovjek depresivan, depresija preuzima sve, natapa cijelu osobu i tjelesno i duševno i ono najgore, ubija to čovjekovo živo ja. Iza nje ne ostaje ništa, a ona ništa od osobe ne zaobilazi. Srećom, iako je taj osjećaj užasan, nije trajan i zdravo i živo ja je i u najgoroj depresiji u nama, samo ga mi tada ne osjećamo. S vremenom depresija popušta i vraćamo se sebi. Najgora stvar kod toga je ta što kada se nalazimo u depresiji ne možemo poimati da je poboljšanje moguće i to bez obzira što smo kroz te sve faze prošli već puno puta, ali svaki sljedeći put nam se čini da izlaza nema.

Izlaza ima i on se pojavljuje sam od sebe. Samo svatko ga mora proći sam. Bitno je naučiti pratiti sebe, promjene u sebi i to na način da je to prva i najvažnija stvar na svijetu, i nikad, baš nikad niti jedna druga ne smije biti ispred nje. U samoj depresiji ne smijemo sebi zadavati nikakve zadatke, treba raditi samo one najnužnije i najosnovnije stvari koje moramo, ako i to možemo, a sebi trebamo pokušati zadavati što manje zadataka i obaveza, jer nije istina da mi ne radimo ništa, mi pratimo sebe i to je ozbiljan i težak rad, posebno u tom stanju.

Kako pratiti sebe? Nikako leći pa mozgati, pilati sebe, pokušavati mislima dokučiti nešto. Više nekako usput, kao kad vozimo biciklu, vozimo je, a opet ne mislimo o tome, o pedalanju, o kočenju. Kad naleti kamen na cesti, bolje ćemo reagirati i veća je vjerojatnost da ćemo ostati voziti, nego se razbiti, ako vozimo tako, nego ako vozeći gledamo ispred i tražimo prepreku. Tako se malo po malo vraća izgubljena spontanost.



                                                                by Smile

Oklop

Ja znam da imam oklop i da živim sa njim. On je skoro cijeli moj život dio mene. Počeo se formirati jako rano, još u osnovnoj školi. Nekad ga osjećam kako me pritišće, nekad ga ne osjećam uopće, ali on je uvijek tu. Nikad ga nisam uspio rastvoriti sam i svojom voljom. Nekoliko puta se uspio rastvoriti potpuno, ali ne znam kako se to desilo, jer desilo se samo od sebe. Tada sam shvatio tko sam ja, koje je moje pravo ja i što je to sloboda i slobodan život. Iako je to brzo nestalo i oklop se ponovo formirao, u meni je duboko ostalo urezano iskustvo da može biti bolje i da to uopće ne ovisi o izvanjskim stvarima. To mi daje nadu da idem dalje.

Znam da se za poboljšanje potrebno odvojiti, povući od svijeta. To ne znači da treba otići živjeti sam u pećinu, ne treba se uopće izdvojiti fizički od ljudi, nego se potrebno odvojiti unutar sebe. To znači da se treba pokušati maksimalno skoncentrirati na sebe i ne dopustiti milionima ispraznih misli, želja i strasti da me obuzmu. Više vrijedi pet sekundi takvog stanja odvijenosti u sebi, nego pet godina različitih izvanjskih postignuća.

To bi se moglo nazvati i nekom vrstom vježbe. Sad kad ovo pišem shvaćam da sam se prilično zapustio, da se bavim samo sa izvanjskim stvarima već duže vrijeme.        
                                                                                                   
                                                                                                      by Smile

Moji slonovi

Post moje prijateljice ovdje ljevo me podsjetio na jedan moj stari san. Naime već odavno nisam sanjao slonove. Sjećam se kada sam ih zadnji put sanjao, bilo je to prije nekoliko godina. Bilo ih je tri ili četiri i nalazili su se na nekom otoku u blizini obale. Njihova rika je bila toliko jaka da se sve treslo. Teško da mogu objasniti što mi to znači. To je jadna od onih stvari koja će bez obzira na to koliko se ja povezao sa nekim tijekom života, ostati samo moja. Žao mi je što ih više ne sanjam ...




                                                                                                     by Smile

Sprovod

Prije nekoliko tjedana bio sam na jednom sprovodu. Umro je dečko od moje rodice. Nisam ga niti poznavao pa sam otišao na sprovod radi nje. Bio sam emocionalno distanciran, nisam imao nikakvih osjećaja tuge prema pokojniku.
Uža obitelj pokojnika i prijatelji su bili shrvani, oni nisu znali gdje su.
Kako su smrt i sprovodi prilika za iživljavanje lažnih emocija, prikazivanja sebe kao dobrog, zabrinutog, shrvanog i tužnog, velika većina ostalih prisutnih ljudi izvodila je jedan veliki performans. U takvim prilikama se može vidjeti često i natjecanje tko će biti tužniji. Bio je kišni dan, a svi su bili sasvim nepotrebno opremljeni sunčanim naočalama, jer je valjda to cool. Među ljudima sam još prilikom ulaza na groblje primjetio jednu svoju bivšu prijateljicu. Krenuo sam joj se javiti i kad sam došao do nje, primjetio sam da je uplakana. Sasvim sigurno znam da ga nije poznavala. Jednoj drugoj curi je to malo predugo trajalo, šapurkala je nešto dečku cijelo vrijeme, a taman kad su spuštali lijes u grob, pripalila je cigaret.
U trenu sam pomislio kako su ljudi jadni. Nisu u stanju da se oslobode tog svoga šugavog ega niti na tuđem sprovodu, niti tih pola sata ne može biti dano nekome.



                                                                                         by Smile