Ružno je što to
kažem i možda izazivam vraga, ali bilo bi bolje da mi je gore. Kad bi bilo
gore, možda bi me nešto natjeralo da se istrgnem iz ovog šugavog stanja u kojem
sam već godinama. Stabilizirao sam se u inhibiranom stanju, nemam direktnog
kontakta sa svijetom, svijet je obavijen velom i ja u njemu ne mogu dohvatiti
ništa direktno. Povukao sam se od ljudi i nemam više potrebu za njima, a što je
najgore to me više i ne brine. Ne mogu direktno osjetiti i živjeti život nego
živim neku zamjenu. Sve moje akcije, želje i postignuća su izmješana u kaši sa
depresijom koja je u meni godinama. Na misaonoj osnovi znam sve, djelujem vrlo
racionalno, razumijem odnose među ljudima, čak mogu i drugima pomoći savjetom,
a sebi sam nesposoban da pomognem. Život prolazi, ljudi pored mene žive, rađaju
se, umiru, žene se, rastaju, sele se, pa se vraćaju, mjenjaju, mjenjaju, stalno
se nešto mjenja, nešto se događa, a ja ostajem zabetoniran uvijek na istom
mjestu. Očekujem čudo, a čuda se ne dešavaju.
Znam tocno o cemu pricas...
ReplyDeleteZnam da me ti razumiješ jer to razumiju samo ljudi koji su proživjeli i proživljavaju isto,ostali samo klimaju glavom, ali ne kuže.
Delete