Moje stanje

Ružno je što to kažem i možda izazivam vraga, ali bilo bi bolje da mi je gore. Kad bi bilo gore, možda bi me nešto natjeralo da se istrgnem iz ovog šugavog stanja u kojem sam već godinama. Stabilizirao sam se u inhibiranom stanju, nemam direktnog kontakta sa svijetom, svijet je obavijen velom i ja u njemu ne mogu dohvatiti ništa direktno. Povukao sam se od ljudi i nemam više potrebu za njima, a što je najgore to me više i ne brine. Ne mogu direktno osjetiti i živjeti život nego živim neku zamjenu. Sve moje akcije, želje i postignuća su izmješana u kaši sa depresijom koja je u meni godinama. Na misaonoj osnovi znam sve, djelujem vrlo racionalno, razumijem odnose među ljudima, čak mogu i drugima pomoći savjetom, a sebi sam nesposoban da pomognem. Život prolazi, ljudi pored mene žive, rađaju se, umiru, žene se, rastaju, sele se, pa se vraćaju, mjenjaju, mjenjaju, stalno se nešto mjenja, nešto se događa, a ja ostajem zabetoniran uvijek na istom mjestu. Očekujem čudo, a čuda se ne dešavaju.