Sprovod

Prije nekoliko tjedana bio sam na jednom sprovodu. Umro je dečko od moje rodice. Nisam ga niti poznavao pa sam otišao na sprovod radi nje. Bio sam emocionalno distanciran, nisam imao nikakvih osjećaja tuge prema pokojniku.
Uža obitelj pokojnika i prijatelji su bili shrvani, oni nisu znali gdje su.
Kako su smrt i sprovodi prilika za iživljavanje lažnih emocija, prikazivanja sebe kao dobrog, zabrinutog, shrvanog i tužnog, velika većina ostalih prisutnih ljudi izvodila je jedan veliki performans. U takvim prilikama se može vidjeti često i natjecanje tko će biti tužniji. Bio je kišni dan, a svi su bili sasvim nepotrebno opremljeni sunčanim naočalama, jer je valjda to cool. Među ljudima sam još prilikom ulaza na groblje primjetio jednu svoju bivšu prijateljicu. Krenuo sam joj se javiti i kad sam došao do nje, primjetio sam da je uplakana. Sasvim sigurno znam da ga nije poznavala. Jednoj drugoj curi je to malo predugo trajalo, šapurkala je nešto dečku cijelo vrijeme, a taman kad su spuštali lijes u grob, pripalila je cigaret.
U trenu sam pomislio kako su ljudi jadni. Nisu u stanju da se oslobode tog svoga šugavog ega niti na tuđem sprovodu, niti tih pola sata ne može biti dano nekome.



                                                                                         by Smile