San

Sjedio sam u nekoj sobi i listao neku debelu knjigu. Ta knjiga je sadržavala stranice mnogih ljudi, meni poznatih i nepoznatih. Uvijek sam se vraćao na njenu stranicu i gledao. Kraj mene je sjedio brat, i već me bilo pomalo sram, pa sam to ponekad radio i krišom.

Poslije toga sam se našao u nekoj kući, bio sam tamo poslom i mjerio sam prostorije. Oko mene su bili neki ljudi, jedno ili dvoje, stariji. Sa znatiželjom sam ulazio u svaku sljedeću prostoriju, jer sam mislio da će u njoj biti ona. Bila je to njena kuća. Prošao sam sve prostorije, sve izmjerio, nje nije bilo nigdje. Ljudi su me ispratili i otišao sam.

Nakon nekog vremena odlučio sam se vratiti. Dosta teško sam prolazio kroz neka dvorišta, preko nekih ograda i vrtova, padao sam i dizao se. Na kraju sam jedva izbio na neku cestu i shvatio da sam opet pred njenom kućom. To nije bila ona ista kuća. Ušao sam na mala dvorišna vrata, a dvorište je bilo puno ljudi. To je bila njena rodbina. Ovaj put sam sasvim sigurno znao da je ona u kući, iako to nikako nisam mogao znati. Neka starija žena me pitala, tko sam ja i što ja tu tražim. Osjećao sam se kao pred nekim strašnim sudom. Nisam ništa odgovorio, ali oni kao da nisu ni očekivali odgovor nego su samo postavili drugo pitanje. Imaš li ti djevojku i kako se ona zove? Osjećao sam sram i bilo me strah da ne otkriju zašto sam tu pa sam lagao i odgovorio da ja imam djevojku i da se ona zove M. Na to su se svi od reda počeli smijati, ali smijeh nije bio zlonamjeran, već prihvaćajući. Ta ista žena je rekla, ajde, ajde, tamo ti je S. u kući, sad će valjda doći

Povirio sam sa dvorišta kroz ulazna vrata i vidio vrata druge sobe kako se zatvaraju i kosu koja nestaje iza njih.




Tu se san prekida...


by Smile