O depresiji

Istresi se, povjeri se, reci sve što te muči.

Bori se, što te ne ubije, to te ojača.

Te stvari vrijede za ljude koji nemaju duševnih tegoba. Mnogi misle da je razlika između tuge i depresije samo u intenzitetu, ali to nije točno. Njih dvije nemaju ama baš ništa zajedničko. Kad je čovjek tužan on ne gubi sebe, teško mu je, plače, ali ostaje ja. Kada je čovjek depresivan, depresija preuzima sve, natapa cijelu osobu i tjelesno i duševno i ono najgore, ubija to čovjekovo živo ja. Iza nje ne ostaje ništa, a ona ništa od osobe ne zaobilazi. Srećom, iako je taj osjećaj užasan, nije trajan i zdravo i živo ja je i u najgoroj depresiji u nama, samo ga mi tada ne osjećamo. S vremenom depresija popušta i vraćamo se sebi. Najgora stvar kod toga je ta što kada se nalazimo u depresiji ne možemo poimati da je poboljšanje moguće i to bez obzira što smo kroz te sve faze prošli već puno puta, ali svaki sljedeći put nam se čini da izlaza nema.

Izlaza ima i on se pojavljuje sam od sebe. Samo svatko ga mora proći sam. Bitno je naučiti pratiti sebe, promjene u sebi i to na način da je to prva i najvažnija stvar na svijetu, i nikad, baš nikad niti jedna druga ne smije biti ispred nje. U samoj depresiji ne smijemo sebi zadavati nikakve zadatke, treba raditi samo one najnužnije i najosnovnije stvari koje moramo, ako i to možemo, a sebi trebamo pokušati zadavati što manje zadataka i obaveza, jer nije istina da mi ne radimo ništa, mi pratimo sebe i to je ozbiljan i težak rad, posebno u tom stanju.

Kako pratiti sebe? Nikako leći pa mozgati, pilati sebe, pokušavati mislima dokučiti nešto. Više nekako usput, kao kad vozimo biciklu, vozimo je, a opet ne mislimo o tome, o pedalanju, o kočenju. Kad naleti kamen na cesti, bolje ćemo reagirati i veća je vjerojatnost da ćemo ostati voziti, nego se razbiti, ako vozimo tako, nego ako vozeći gledamo ispred i tražimo prepreku. Tako se malo po malo vraća izgubljena spontanost.



                                                                by Smile