Priča o Hokusaiju

Od svoje šeste godine imao sam maniju da crtam oblik stvari. Do vremena kad mi je bilo pedeset godina objavio sam neizmjeran broj crteža, ali sve sto sam proizveo prije dobi od sedamdesete nije vrijedno da se uzme u obzir. U sedamdesettrećoj godini saznao sam nesto o stvarnoj strukturi prirode, o životinjama, biljkama, ribama i kukcima. Prema tome, kad budem imao osamdeset godina, učinit ću daljnji napredak, u devedesetoj proniknut ću u misterij stvari, u stotoj ću sigurno dostici čudestan stupanj razvoja, a kad budem star sto i deset godina, ma sta učinio, bilo to samo točka ili linija bit ce to život.
Napisao u dobi od sedamdeset i pet, ja, nekad Hokusai, danas Gvakio Rojin, star čovjek lud za slikanjem.

O depresiji

Istresi se, povjeri se, reci sve što te muči.

Bori se, što te ne ubije, to te ojača.

Te stvari vrijede za ljude koji nemaju duševnih tegoba. Mnogi misle da je razlika između tuge i depresije samo u intenzitetu, ali to nije točno. Njih dvije nemaju ama baš ništa zajedničko. Kad je čovjek tužan on ne gubi sebe, teško mu je, plače, ali ostaje ja. Kada je čovjek depresivan, depresija preuzima sve, natapa cijelu osobu i tjelesno i duševno i ono najgore, ubija to čovjekovo živo ja. Iza nje ne ostaje ništa, a ona ništa od osobe ne zaobilazi. Srećom, iako je taj osjećaj užasan, nije trajan i zdravo i živo ja je i u najgoroj depresiji u nama, samo ga mi tada ne osjećamo. S vremenom depresija popušta i vraćamo se sebi. Najgora stvar kod toga je ta što kada se nalazimo u depresiji ne možemo poimati da je poboljšanje moguće i to bez obzira što smo kroz te sve faze prošli već puno puta, ali svaki sljedeći put nam se čini da izlaza nema.

Izlaza ima i on se pojavljuje sam od sebe. Samo svatko ga mora proći sam. Bitno je naučiti pratiti sebe, promjene u sebi i to na način da je to prva i najvažnija stvar na svijetu, i nikad, baš nikad niti jedna druga ne smije biti ispred nje. U samoj depresiji ne smijemo sebi zadavati nikakve zadatke, treba raditi samo one najnužnije i najosnovnije stvari koje moramo, ako i to možemo, a sebi trebamo pokušati zadavati što manje zadataka i obaveza, jer nije istina da mi ne radimo ništa, mi pratimo sebe i to je ozbiljan i težak rad, posebno u tom stanju.

Kako pratiti sebe? Nikako leći pa mozgati, pilati sebe, pokušavati mislima dokučiti nešto. Više nekako usput, kao kad vozimo biciklu, vozimo je, a opet ne mislimo o tome, o pedalanju, o kočenju. Kad naleti kamen na cesti, bolje ćemo reagirati i veća je vjerojatnost da ćemo ostati voziti, nego se razbiti, ako vozimo tako, nego ako vozeći gledamo ispred i tražimo prepreku. Tako se malo po malo vraća izgubljena spontanost.



                                                                by Smile

Oklop

Ja znam da imam oklop i da živim sa njim. On je skoro cijeli moj život dio mene. Počeo se formirati jako rano, još u osnovnoj školi. Nekad ga osjećam kako me pritišće, nekad ga ne osjećam uopće, ali on je uvijek tu. Nikad ga nisam uspio rastvoriti sam i svojom voljom. Nekoliko puta se uspio rastvoriti potpuno, ali ne znam kako se to desilo, jer desilo se samo od sebe. Tada sam shvatio tko sam ja, koje je moje pravo ja i što je to sloboda i slobodan život. Iako je to brzo nestalo i oklop se ponovo formirao, u meni je duboko ostalo urezano iskustvo da može biti bolje i da to uopće ne ovisi o izvanjskim stvarima. To mi daje nadu da idem dalje.

Znam da se za poboljšanje potrebno odvojiti, povući od svijeta. To ne znači da treba otići živjeti sam u pećinu, ne treba se uopće izdvojiti fizički od ljudi, nego se potrebno odvojiti unutar sebe. To znači da se treba pokušati maksimalno skoncentrirati na sebe i ne dopustiti milionima ispraznih misli, želja i strasti da me obuzmu. Više vrijedi pet sekundi takvog stanja odvijenosti u sebi, nego pet godina različitih izvanjskih postignuća.

To bi se moglo nazvati i nekom vrstom vježbe. Sad kad ovo pišem shvaćam da sam se prilično zapustio, da se bavim samo sa izvanjskim stvarima već duže vrijeme.        
                                                                                                   
                                                                                                      by Smile

Moji slonovi

Post moje prijateljice ovdje ljevo me podsjetio na jedan moj stari san. Naime već odavno nisam sanjao slonove. Sjećam se kada sam ih zadnji put sanjao, bilo je to prije nekoliko godina. Bilo ih je tri ili četiri i nalazili su se na nekom otoku u blizini obale. Njihova rika je bila toliko jaka da se sve treslo. Teško da mogu objasniti što mi to znači. To je jadna od onih stvari koja će bez obzira na to koliko se ja povezao sa nekim tijekom života, ostati samo moja. Žao mi je što ih više ne sanjam ...




                                                                                                     by Smile

Sprovod

Prije nekoliko tjedana bio sam na jednom sprovodu. Umro je dečko od moje rodice. Nisam ga niti poznavao pa sam otišao na sprovod radi nje. Bio sam emocionalno distanciran, nisam imao nikakvih osjećaja tuge prema pokojniku.
Uža obitelj pokojnika i prijatelji su bili shrvani, oni nisu znali gdje su.
Kako su smrt i sprovodi prilika za iživljavanje lažnih emocija, prikazivanja sebe kao dobrog, zabrinutog, shrvanog i tužnog, velika većina ostalih prisutnih ljudi izvodila je jedan veliki performans. U takvim prilikama se može vidjeti često i natjecanje tko će biti tužniji. Bio je kišni dan, a svi su bili sasvim nepotrebno opremljeni sunčanim naočalama, jer je valjda to cool. Među ljudima sam još prilikom ulaza na groblje primjetio jednu svoju bivšu prijateljicu. Krenuo sam joj se javiti i kad sam došao do nje, primjetio sam da je uplakana. Sasvim sigurno znam da ga nije poznavala. Jednoj drugoj curi je to malo predugo trajalo, šapurkala je nešto dečku cijelo vrijeme, a taman kad su spuštali lijes u grob, pripalila je cigaret.
U trenu sam pomislio kako su ljudi jadni. Nisu u stanju da se oslobode tog svoga šugavog ega niti na tuđem sprovodu, niti tih pola sata ne može biti dano nekome.



                                                                                         by Smile

San

Sjedio sam u nekoj sobi i listao neku debelu knjigu. Ta knjiga je sadržavala stranice mnogih ljudi, meni poznatih i nepoznatih. Uvijek sam se vraćao na njenu stranicu i gledao. Kraj mene je sjedio brat, i već me bilo pomalo sram, pa sam to ponekad radio i krišom.

Poslije toga sam se našao u nekoj kući, bio sam tamo poslom i mjerio sam prostorije. Oko mene su bili neki ljudi, jedno ili dvoje, stariji. Sa znatiželjom sam ulazio u svaku sljedeću prostoriju, jer sam mislio da će u njoj biti ona. Bila je to njena kuća. Prošao sam sve prostorije, sve izmjerio, nje nije bilo nigdje. Ljudi su me ispratili i otišao sam.

Nakon nekog vremena odlučio sam se vratiti. Dosta teško sam prolazio kroz neka dvorišta, preko nekih ograda i vrtova, padao sam i dizao se. Na kraju sam jedva izbio na neku cestu i shvatio da sam opet pred njenom kućom. To nije bila ona ista kuća. Ušao sam na mala dvorišna vrata, a dvorište je bilo puno ljudi. To je bila njena rodbina. Ovaj put sam sasvim sigurno znao da je ona u kući, iako to nikako nisam mogao znati. Neka starija žena me pitala, tko sam ja i što ja tu tražim. Osjećao sam se kao pred nekim strašnim sudom. Nisam ništa odgovorio, ali oni kao da nisu ni očekivali odgovor nego su samo postavili drugo pitanje. Imaš li ti djevojku i kako se ona zove? Osjećao sam sram i bilo me strah da ne otkriju zašto sam tu pa sam lagao i odgovorio da ja imam djevojku i da se ona zove M. Na to su se svi od reda počeli smijati, ali smijeh nije bio zlonamjeran, već prihvaćajući. Ta ista žena je rekla, ajde, ajde, tamo ti je S. u kući, sad će valjda doći

Povirio sam sa dvorišta kroz ulazna vrata i vidio vrata druge sobe kako se zatvaraju i kosu koja nestaje iza njih.




Tu se san prekida...


by Smile

Pocetak

O meni:



Potrebno mi je dosta vremena da provedem sa nekom osobom, da u nju steknem potpuno povjerenje, opustim se i tek tada ona može vidjeti pravog mene. Tog pravog mene do sada je vidjelo samo nekoliko ljudi, i to uglavnom psihijatri. Ne povjeravam se baš. Oduvijek sam takav. Ljudi koji me znaju površno smatraju me flegmatičnim tipom kojega ništa ne može izbaciti iz takta, distanciranim tipom ili tako nešto.

                                                                                                                   By Smile

Zašto sam počeo pisati blog?



Zbog Sandre