Analiza sebe

Ja više nisam centar i u centru. Sam sam za to kriv. Nisam kriv što bježim od sebe jer se to događa samo od sebe, nego zato što se ne pokušavam vratiti. Okolne i izvanjske stvari se uvijek nametnu kao bitnije, pa kad se interes za jednu istroši dolazi druga i tako, a taj interes je nekako falši. Ali nema povratka sebi i to je ono što ne valja. Neka saznanja koja sam stekao o sebi i o ljudima su mi sada prije teret i to ne zato što su teret sama po sebi, nego zato što ih ja koristim da mudrujem sam sa sobom dok ostajem u ovoj istoj poziciji. Ona mi postaju oruđe u opiranju unutarnjoj promjeni. Jer kao to je spika ja sam sve shvatio pa ne trebam više ništa poduzimati, nikakve napore. i kad me neko sluša stvarno dobro razumim i dosta toga znam o ljudima i međuljudskim odnosima. Ali iza toga se ne krije život koji motivira i tjera naprijed nego bolest, potištenost, depresija na nesvjesnoj razini koja me natapa.

Moje stanje

Ružno je što to kažem i možda izazivam vraga, ali bilo bi bolje da mi je gore. Kad bi bilo gore, možda bi me nešto natjeralo da se istrgnem iz ovog šugavog stanja u kojem sam već godinama. Stabilizirao sam se u inhibiranom stanju, nemam direktnog kontakta sa svijetom, svijet je obavijen velom i ja u njemu ne mogu dohvatiti ništa direktno. Povukao sam se od ljudi i nemam više potrebu za njima, a što je najgore to me više i ne brine. Ne mogu direktno osjetiti i živjeti život nego živim neku zamjenu. Sve moje akcije, želje i postignuća su izmješana u kaši sa depresijom koja je u meni godinama. Na misaonoj osnovi znam sve, djelujem vrlo racionalno, razumijem odnose među ljudima, čak mogu i drugima pomoći savjetom, a sebi sam nesposoban da pomognem. Život prolazi, ljudi pored mene žive, rađaju se, umiru, žene se, rastaju, sele se, pa se vraćaju, mjenjaju, mjenjaju, stalno se nešto mjenja, nešto se događa, a ja ostajem zabetoniran uvijek na istom mjestu. Očekujem čudo, a čuda se ne dešavaju.